Zbog čega su dječak, njegova majka i jedna od brižnih humanitarki džabe putovali u Pariz? Je li to zato što je toliko bezdušan, sebičan i samoživ? Ili zbog toga što ga je stranjski svijet odvojio od ovog našeg tradicionalnog merhametluka? Ili možda fubalska legenda nije bila na vrijeme obaviještena, te će, čim prije, ipak, ispuniti, želju umirućeg djeteta?
Piše: Vuk Bačanović, BH Dani
Ovo su, protekle sedmice, bila glavna pitanja koja su morila građanske moraliste u dijaspori i BiH. Ostavimo sad po strani neprovjerljiva i, uostalom, nebitna medijska naklapanja jesu li za Hajrudinovo bolno razočarenje krivi Ibrahimovićeva sebičnost ili, pak, nemar dušebrižnica poput Naide Srnje ili Tehvide Thee Rekić. Ovdje se radi o građanskom društvu koje stvarnost poima kao hollywoodski spektakl. Kritikujući nacionalističke epike, oni, istovremeno, stvaraju svoje.
To je fantastično, maniheistički crno-bijelo društvo anđela i demona, heroja i hulja, poštenjačina i lihvara. Svo društvo, njegove dobre i loše strane proizlaze iz glava pojedinaca, stoga se svake sedmice mora pronaći neko koga će se okivati u zvijezde, o kome će se pjevati hvalopsjevi i, opet, neko ko će biti predmet časa mržnje: najgori, najnemilosrdniji, najveći postojeći gad, nečovjek u odnosu na anđelsko-đavolsku etiku spektakla koja postoji kao skup pravila stvorenih za tobožnje poštovanje i kršenje. “Sagledan u svom totalitetu, spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje.
On nije samo dekor stvarnog sveta, već samo srce nestvarnosti ovog stvarnog društva. U svim posebnim aspektima – vestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja dominantni model života.”, pisao je još 1967, sociolog Guy Debord Šta ovo znači na konkretnom primjeru Zlatana Ibrahimovića i Hajrudina Kamenjaša? Ako se neki fudbaler, košarkaš ili rock zvijezda uslika sa umirućim, bolesnim ili siromašnim djetetom kojem je dao paketić ili nešto novca, on je, automatski, heroj? Ukoliko bogataš dopusti da se siromašna, smrtno bolesna, djevojčica provoza u njegovoj limuzini, onda je kralj humanitarnih akcija i utjelovljenje koncepta humanosti! Pogotovo ako su te akcije završile na naslovnicama novina i kao prve vijesti na internet portalima.
Ovdje imamo više problema zbog kojih se drvo ne vidi od šume. Ako već govorimo o dobroti, onda se najprije valja zapitati, ko je u humanitarnim akcijama najviše “dobar”? Prvo, kada su u pitanju bolesna djeca, onda je to samo nekolicina od stotina hiljada koja godišnje umiru i od izlječivih bolesti. Određeno dijete će, možda, ozdraviti zbog izdašne donacije, ali ta donacija je, mnogo korisnija PR donatoru, makar on bio nesvjestan onoga što čini, to jeste da je sebi platio reklamu.
Drugo, zbog čega se, umjesto histeričnih moralističkih ispada, zbog neučestvovanja jednog od fudbalskih heroja u medijskom spektaklu ispunjavanja želje umirućem dječaku, nismo zapitali o “moralnosti” društveno-ekonomskih odnosa u kojima sportska zvijezda “vrijedi” više od profesora, liječnika, rudara, novinara, na kraju krajeva, od investiranja u kvalitetno javno zdravstvo dostupno svima? Ako stvari gledamo tako, zbog čega toliko zamjeriti Ibrahimoviću što je odvratno nelicemjeran i što je (ukoliko je zaista znao za dolazak Hajrudina Kamenjaša u Paris) svojim odvratnim postupkom pokazao pravo lice sportske industrije?
Ali očigledno je da za građanski moral stvarnost nije stvarnost ukoliko nije potvrđena spektaklom, poput emisija Ispuni mi želju, Sve za ljubav, Preljubnici i tome slično. “Stvarni život je materijalno prožet kontemplacijom spektakla i na kraju ga potpuno upija i počinje da se ravna po njemu”, pisao je Debord prije 46 godina i dao savršeno objašnjenje cyber građanske histerije prema kojoj je Edin Džeko božanstvo, jer se uslikao sa siromašnim dječakom, a Zlatana Ibrahimovića treba pribiti na stub srama i optužiti ga za uzrok svih društvenih “devijacija”, koje u suštini nisu devijacije, već njegove pokretačke snage, a čiju okrutnost ne može zamagliti nikakva humanitarna mistika. Uostalom, ne potiče li i sam Ibrahimović iz siromašne porodice i nije li sam trpio segregaciju kao useljenik u Švedsku i ne daje li i sam ponešto novca u humanitarne svrhe?
Nije ni bitno. Ako ćemo ljudima suditi po promovisanju vlastitog dobrotvorstva, onda je i čuveni trgovac “ljubavlju” Tasim Kučević uveliko zadužio građansko društvo. Svojim je novcem sagradio dvije džamije, mekteb, imamski stan, seosku biblioteku, pa je čak i asfaltirao prilaz jednoj katoličkoj crkvi. A i za PR se potrudio. Njegove donacije zabilježene su u knjizi vrlo humanitarnog naslova Sandžačko-bosanski humanista Kralj siromaha Neimar Tasim Kučević. Nema onoga ko ne bi zaplakao nad sudbinom Hajrudina Kamenjaša, ali, je, u isto vrijeme, jako malo onih koji od svojih suza i svoga zgražavanja ne bi napravili reklamu za svoju firmu, novine, fudbalski klub, državu…
[divider]
Tekst je, uz dozvolu autora, preuzet iz magazina BH Dani.