Kada će BiH imati priliku za građansko demokratsko društvo, za sve prednosti demokratskog uređenja, otvaranje fabrika (radnih mjesta), uređene zdravstvene i socijalne politike, slobodnu trgovinu, investicije…?
Nekako mi je prešlo u naviku da prije nego išta napišem citiram nekoga ko je razumio materiju o kojoj mislim govoriti.
Piše: Armin Emin Alikadić, Domacin.net
„Na mene je bio red da zovnem piće. Baš kao i ja maloprije, Ibro je sad osjećao neku vrstu obaveze, da mi objasni: “Stariji sam od tebe, pa imam pravo da ti kažem. Nagutao sam se ja u životu politike. Nagutao i sve povratio. Kakva je razlika između Demokratije i Diktature? Nikakva. U demokratiji ti dozvole da glasaš da bi se ponašao po njihovom, a u Diktaturi se ne zajebaju s tim glasanjem: šuti i radi ono što ti se kaže.“ (Dario Džamonja)
Negativne posljedice demokratije ili bilo kojeg drugog oblika vlasti ne trpe i ne osjećaju oni koji se bave politikom i koji dobro žive od iste. Tako nam je puno bliže i prihvatljivije mišljenje od običnih ljudi kao što je pomenuti Ibro iz citata u uvodu, nego npr. Henrya Kissingera, Georgea W. Busha ili nama bližih koji vode ovu državu u ime demokratije.
Sam pojam demokratije je nastao u staroj Grčkoj u V stoljeću p.n.e. Grčki demos – narod i kratein- vladati. U prijevodu to znači vladavina naroda. Stari Grci su to učenje primijenili na državu, jer je to vladavina većine koja je bolja od prijašnje vladavine nekolicine (oligarhije). Iako se grčka demorkatija ne može uzeti za savršenu, jer nisu svi imali pravo glasa (isključene su bile žene, te robovi i stranci), Grčka se smatra kolijevkom demokratije. I kakva je da je za civilizaciju je bila napredak, jer se kasnije demokratija razvila u najoptimalniji način vladanja.
Moderna demokratija se javlja sa enciklopedistima, pa je tako prva moderna evropska demokratija Francuska, a prije nje demokratiju su samo prihvatile SAD-e.
Industrijskom revolucijom javlja se kapitalizam kao sistem koji mijenja dotadašnje feudalno uređenje država. Kapitalizam je društveni sistem u kojem se sa sredstvima za proizvodnju: privatno vlasništvo, rad, dobra i resursi slobodno trguje, a profit se nakon oporezivanja dijeli onima koji su ga uložili.
Demokratija i kapitalizam gotovo su postala dva nerazdvojna termina. U suštini to ne bi trebalo biti loše, vladavina naroda i slobodna trgovina.
Nakon „krvavih“ devedesetih i pada komunizma, većina zemalja u svijetu funkcioniše na načelima demokratije i kapitalističkih dogmi.
Ovo bi trebao biti blagi uvod za bosanskohercegovačke paradokse.
Prvi paradoks je to da je Ustav slobodne i demokratske RBiH aneks IV. Daytonskog mirovnog sporazuma. Daytonski mirovni sporazum je sporazum koji je prekinuo rat u BiH i donio mir. Ujedno garant mira i tog Ustava postaju sve zemlje koje su prisutvovale parafiranju tog sporazuma.
Teoretičari nauke o miru se složili da mir koji označava odsustvo rata je negativni mir. Pozitivni mir je onaj mir u kojem osim što nema nasilja, ljudi žive u uređenoj socijalnoj državi (to BiH sigurno nije). Bilo kako bilo, BiH je trebao mir kakav god da je. On (Dayton) je oktroiran – nametnut. Međunarodna zajednica bilježi prve pozitivne poene. Dayton je zaustavio rat, ali je BiH strpao u luđačku košulju, iz koje se ne može ništa poduzeti. Pogotovo ako vlast imaju ljudi skloni svakom obliku korupcije.
Ali hvala demokratiji i međunarodnoj zajednici, bar nema stradanja.
Drugi paradoks u slučaju BiH-e je (ne)vladavina naroda. U BiH je na sceni vladavina nekolicine, oligarhija. Vladajuća, čas šestorka, čas sedmorka…
Međunarodna zajednica im konstantno prijeti i nameće sankcije, koje ustvari pogađaju samo građana BiH. Drugi negativni poen za demokratiju koja je ovdje sve osim demokratije.
Do koga je?
Mišljenja sam da bi međunarodna zajednica trebala ponovo „aktivno“ da se uključi i dovrši posao u BiH. To ona može, jer ko bi prije deset-petnaeset godina pomislio da će Kosovo dobiti nezavisnost. Tu bih opciju tada nazvao neizvodivom. Gospoda svjetski moćnici sve mogu, kada hoće.
Dakle, međunarodna zajednica bi („kad bi htijela“) mogla od BiH napraviti defakto i dejure demokratsku državu, koja bi bez problema funkcionirala na demokratskim principima kad tad. Jer naviknu se ljudi, isto kao što su se navikli i na daytonsku BiH.
Šta se umjesto toga radi?
Traže se mane ovakve nefunkcionalne države i nefunkcionalnih političara. Fondovi se uskraćuju, sankcionišući time nikog drugog nego građane BiH.
Nameće se pitanje Sejdić-Finci, koje svakako treba riješiti. Nigdje osim u BiH ne postoje konstitutivni i nekonstitutivni građani. A ko je garant našeg Ustava, i ko bi samim tim trebao riješiti to pitanje – međunarodna zajednica koja je ovdje institucionalizovana.
Gospođa Međunarodna zajednica je opet malo pobrkala stvari. Sejdić-Finci je problem koji se mora riješiti, ali koji neće bit riješen dok se strani faktor ne umiješa.
Do tada bi bolje bilo da se pokušaju ispoštovati međunarodne konvencije o ljudskim pravima, jer da li bi umjesto slučaja Sejdić-Finci bolje bilo sistemski riješiti problem romske populacije koja je gurnuta ponajviše u trgovinu ljudima i prosjačenje od kojeg profitiraju pojedinci? Trebali bi prvo vratiti dostojanstvo tim ljudima, a to bi se hajde da kažem moglo konstruktivnim potezima i dobrom voljom uraditi. To se ne nameće. Nameće se rješavanje nekonstitutivnosti koju nismo mi građani BiH odabrali.
Dalje, pitanje je samo dana kada ćemo biti uslovljavani gay paradama, tzv. prideom. Homoseksualci ili po novom LGBT populacija ovdje (Balkan) nikada nisu imali problema da žive kako hoće. No sada se nameće problem da ne mogu „slobodno ulicom hodati“. Nisam ništa rekao protiv ljudi (ne bih smio ni reći, jer to je danas smrtni grijeh) koji pripadaju toj populaciji, ali nije li upravo potenciranje rješavanja gay prava (a nisu riješena ni sva prava zagarantirana Daytonom, počevši od povratka izbjeglica…) negativni poeni za nespremnu bosanskohercegovačku demokratiju koju je nametnula međunarodna zajednica?
Sve ovo o čemu sam pisao je ustvari ta nečista krv demokratije pod imenom Bosna i Hercegovina (daytonska).
Kada će BiH imati priliku za građansko demokratsko društvo, za sve prednosti demokratskog uređenja, otvaranje fabrika (radnih mjesta), uređene zdravstvene i socijalne politike, slobodnu trgovinu, investicije…?
Jasno je, kada međunarodna zajednica to odluči, i vrati se „na pravi način“ u BiH.
Do tada nam ostaje pat pozicija i agonija moderne i „demokratske“ Bosne i Hercegovine u kojoj vladaju nepotizam, lični interes, korupcija, nefunkcionalnost, dvoklasno drušvo (bogati i siromašni), želja za odlaskom iz zemlje… da ne nabrajam dalje.