Po odluci ustaškog prijekog suda, na Marijin Dvoru je u noći sa 27. na 28. mart 1945. godine obješeno 55 građana Sarajeva.
Riječ je o ilegalacima antifašističkog pokreta, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića, koji su obješeni po naređenju ustaškog pukovnika Maksa Luburića.
Fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.
Prema dostupnim informacijama, tokom Drugog svjetskog rata, ukupno je stradalo 10.789 stanovnika Sarajeva, od čega je skoro 9.000 ubijeno od oružanih formacija NDH. Za zločine nad stanovništvom Sarajeva naročito je karakterističan velik broj stradalih sarajevskih Jevreja.
Vješanje je imalo za cilj da zastraši Sarajlije. Ustaše su dio građana objesile u noći kako se ne bi vidjelo da su već bili mrtvi. Kompletan čin rađen je u cilju zastrašivanja građana Sarajeva.
U presudi je navedeno da su osuđenici osuđeni na kaznu strijeljanjem, te se nigdje ne pominje vješanje.
“Svi osuđenici bili su članovi komunističke Partije, istu organizirali, primali i širili komunističko promiđbeno tvorivo, davali i sakupljali za komunističku crvenu pomoć, nabavljali, otpremali oružje i streljivo partizanima u šumu, te organizirali jurišne udarne vodove “PETORKE”, a sve sa svrhom da se nasiljem, zločinom i terorizmom sruši društveni poredak u NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ, te su, prema tome, počinili teške kažnjive čine protiv obstanka, slobode i nezavisnosti hrvatskog naroda. Sve izrečene smrtne kazne izvršene su u zakonskom roku osim onih, koje su zamijenjene doživotnom teškom tamnicom”, stajalo je u presudama antifašistima u Sarajevu prijekog ratnog suda pukovnika Luburića.
Na mjestu zločina, ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Sarajevu, podignut je spomenik u znak sjećanja na ubijene građane, kao opomena budućim generacijama.
Ovo je bio poslednji masovni zločini nad stanovništvom Sarajeva koje je oslobođeno samo deset dana nakon ovog gnusnog zločina.