Nura Bazdulj-Hubijar jedna je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih spisateljica. Rođena je 20. avgusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje je završila Medicinski fakultet. 1975. godine preselila se u Travnik, gdje danas živi i radi kao liječnik, specijalist mikrobiologije.
Razgovarala: Selma Hodo, Sarajevski.ba
Njene knjige su prevedene na nekoliko svjetskih jezika. Njeni tekstovi se izučavaju na slavističkim katedrama u Evropi, a mogu se naći i u udžbenicima za studente i profesore Univerziteta na Harvardu.
Sarajevski.ba: Djeca odrastaju čitajući vaše knjige, Ruža je obavezna lektira u osnovnim školama, možete li nam reći kako je nastalo to djelo ?
Nura Bazdulj-Hubijar: Ruža je i meni jako draga knjiga. Nisam je pisala određenoj dobnoj skupini, ja zapravo nikad ne razmišljam hoće li neko, i ako hoće – ko, čitati moje knjige. Za prvi dio inspiracija mi je bio dječak koji je živio pedesetak metara od moje kuće. On, njegova kuća koja i danas postoji,isti su kao u knjizi. Drugi i treći dio je čista fikcija, pisala sam ih jer su to silno željeli oni koji vole Ružu.
Sarajevski.ba: ‘Ljubav je sihirbaz babo’ knjiga je koja je mnoge ostavila bez daha, prožeta jakom emocijom. Koliko autobiografskog ima u njoj ?
Nura Bazdulj-Hubijar: To je roman-čudo. U Bosni je objavljeno jedanaest izdanja i još uvijek se jednako traži i čita. Ljudi ga vole, a ja bih bila sretna da ga nikad nisam napisala… Ubili su mi majku… Na dan njene pogibije mi se učinilo kako se neko zrnce normalnosti otkida, da će se zakotrljati pred mojim očima… Nije se otkinulo jer sam istoga dana počela „izbacivati“ iz sebe bol, tugu. Tako je nastao roman Ljubav je sihirbaz babo, kao da sam ga vlastitom krvlju pisala. Čak ni tada, a bila je istom 93. godina, u romanu inspiriranom užasnim gubitkom, nema niti jedne jedine riječi koja bi se mogla kvalificirati kao želja za osvetom ili mržnja. Zato što ja uistinu ni ne znam takav osjećaj. Na moju sreću!
Sarajevski.ba: Po struci ste specijalist medicinske mikrobiologije, a u slobodno vrijeme pišete – kako ste uspjeli spojiti ove dvije naizgled nespojive profesije?
Nura Bazdulj-Hubijar: Zapravo su bliske. Po humanosti. Ni ne odvajam ih. Mnogi pisci su po struci bili ljekari. Medicina je divan posao ako se radi časno. Nažalost, u današnje vrijeme došlo je do devalvacije svih vrijednosti i svih profesija pa i medicine i zdravstvenih radnika. Medicina nije bio moj izbor, upisala sam ju da bih ispunila želju rahmetli oca. Ali, nisam se pokajala. Nema ništa ljepše nego pomoći nekom ko boluje makar samo lijepom riječju. One za svakog i od svakog imaju ljekovit učinak, a osobito ako im ih uputi ljekar. Usput, želim reći i ovo. Kad sam bila u Zagrebu u povodu dodjele značajne književne nagrade, na Idex.hr je neki mladi čovjek napisao kako se raduje mojoj nagradi i upućuje mi čestitke i zahvalnost jer sam mu osamdesetih godina spasila život. On se toga ne sjeća, pričali mu roditelji. Imam isprintan taj tekstić i znači mi više od svih mojih knjiga, nagrada i priznanja.. Šta je to, šta su sve knjige ovoga svijeta u poređenju sa ljudskim životom? Ja nekako na pisanje ne gledam kao na posao. Ne iziskuje mi nikakav napor, naprotiv, odmara me i liječi. Nikad nisam bila ambiciozna osoba, nisam pisala niti pišem da budem „neko“, ja sam čovjek i to mi je posve dovoljno, pišem jer me to, kako rekoh, odmara i liječi.
Kada ste shvatili da će pisanje biti jedna od vaše dvije profesije?
Nura Bazdulj-Hubijar: Na pisanje ne gledam kao na profesiju nego kao na vlastiti užitak. A da ću se baviti time nekako su oni oko mene, roditelji i nastavnici, zaključili mnogo prije mene.
Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje tako divnih dijela ?
Nura Bazdulj-Hubijar: Moji junaci su uglavnom oblikovani prema stvarnim ljudima. Ne toliko sudbine ispričane u priči, više su „poslužili“ za portretiranje karaktera, preciznije – za psihološki profil. Mnogo mi je lakše „ući“ u lik sa slikom određene osobe koju poznajem. Veoma pažljivo promatram i slušam ljude koje susrećem namjerno ili posve slučajno a to dvoje je za pisanje, bar kad sam ja u pitanju, veoma bitno. Zapravo su u krivu oni koji vjeruju da mašta može dati više nego život sam.
Šta mislite o književnosti u BiH i ima li neko od mladih autora čiji biste rad posebno izdvojili?
Nura Bazdulj-Hubijar: Što se tiče BH književnosti, po meni su još uvijek neprevaziđeni Andrić i Selimović, od bosanskih pjesnika nekako najviše volim Šantića. Od savremenika rado čitam Karahasana, Jergovića, Ugrešićku. U Bosni neosporno ima mladih ljudi talentiranih za razne oblasti pa i književnost. Njih pratim više nego starije. Što se poezije tiče,meni je otkriće Mario Vranješ iz Tuzle. Njegova poezija ima nečega magičnog.
Koji je vaš omiljeni pisac i koje je posljednje djelo koje ste pročitali?
Nura Bazdulj-Hubijar: Ima ih užasno mnogo. U zadnje vrijeme sam opčinjena Amosom Ozom. Zadnji roman koji sam pročitala je upravo njegov “Priča o ljubavi i tami”. Apsolutno genijalno.
I na kraju šta imate poručiti mladim ljudima?
Nura Bazdulj-Hubijar: Poručujem uvijek isto. Volite se, vjerujte u dobro i dobrotu.