Zahvaljujući talentu i umijeću literarnog izražavanja, 10. decembra 1961. godine jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za roman “Na Drini ćuprija”.
Ivo Andrić rođen je 09. oktobra 1892. godine u Travniku. Napisao je veliki broj romana, pripovijetki, esejistika. Najpoznatija djela su mu: „Na Drini ćuprija“, „Prokleta avlija“, „Put Alije Đerzeleza“, Most na Žepi“, „Kuća na osami“, „Omerpaša Latas“ i dr. Nakon smrti žene (1968. godine) Ivo smanjuje svoje društvene aktivnosti na minimum, te mnogo čita i malo piše. Često je boravio u banjama na liječenju, no zdravlje ga je polako izdavalo. Svijet je napustio 13. marta 1975. godine.
Ovaj roman hronološki prati četiri velika zbivanja oko velikog mosta na rijeci Drini u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović.
Svečana dodjela nagrada održana je u Stocholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. Ovo najveće svjetsko priznanje Andriću je dodijelio dr. Anders Esterlling, član Akademije.
Nakon ovog priznanja počinje veliko interesovanje svijeta za djela pisaca s Balkana, te se njegovi romani i pripovijetke štampaju na preko trideset jezika.
Andrićev govor na svečanoj dodjeli koji je nazvao “O priči i pričanju”
“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.
Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.”
S obzirom na to da je bio poznat po dodjeljivanju novca u humanitarne slike i bibliotekama, tako je odlučio i novčani iznos koji je dobio uz nagradu, prepoloviti na dva dijela i pokloniti.
U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”
Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.