Ivo Andrić najveći bosanskohercegovački pisac i nobelovac rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu kod Travnika.
Iako su Andrićevi roditelji živjeli u Sarajevu, on se rodio prilikom majčine posjete rodbini, te u Matičnoj knjizi rođenih, crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1982. godine rođen Ivan, sin podvornika Antuna Andrića i Katarine Andrić.
Nakon smrti Ivinog oca, majka ga šalje kod tetke u Višegrad gdje Ivo završava osnovnu školu. Po završetku osnovne škole, vraća se majci u Sarajevo gdje upisuje Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija u Sarajevu).
Svoju prvu pjesmu “U sumrak” objavljuje 1911. godine u časopisu Bosanska vila.
U oktobru 1912. godine dobio je stipendiju od hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, te upisuje studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog univerziteta u Zagrebu, a u tom vremenu na njegovo stvaralaštvo utiču djela pisca Antuna Gustava Matoša.
Godine 1914. prelazi na Filozofski fakultet Jagelenskog univerziteta u Krakovu, gdje objavljuje šest refleksivnih pjesama: Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir i Noć crvenih zvijezda, i to u antologiji Društva hrvatskih književnika, Hrvatska mlada lirika.
U njegovim prvim pjesmama veoma je teško bilo naslutiti pjesnika blisko vezanog za jednu sredinu sa specifičnim mentalitetom.
Prvi domaći roman objavljen u oslobođenoj Jugoslaviji bio je roman “Na Drini ćuprija”, a objavljen je 10. marta 1945. godine, “Travničku horniku” objavljuje nekoliko mjeseci po završetku rata, a krajem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman “Gospođica”.
Prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, potekao je od Saveza književnika Jugoslavije Rodoljuba Čolakovića, a zvaničnu kandidaturu poslao je Aleksandar Vučo, tada sekretar Saveza književnika, kada je osim Andrića, predložen je i hrvatski književnik Miroslav Krleža. Kada je Andrić dobio Nobelovu nagrade 1961. godine, Krležin odnos prema Andriću se mijenja, te ga on pokatkad naziva fra-beg Ivo, aludirajući time na Andrićevu fratarsku uzdržanost i na njegove istočnjačke, gospodske manire.
https://www.youtube.com/watch?v=7aRPEnDZxuI
U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine napisao je: “Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”
A nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Umro je 13. marta 1975. godine, u 82. godini života, a kremiranje Andrićevih posmrtnih ostataka obavljeno je 14. marta 1975.godine u Beogradu.
Na osnovu Andrićevog testamenta 12. marta 1976. godine, počela je sa radom Zadužbina Ive Andrića, s ciljem da se njegova zaostavština sačuva kao cjelina i da se može koristiti za opće kulturne i humanitarne potrebe.