Navršava se 18. godina od smrti Alije Isakovića, bošnjački kulturni pregalac – romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac.
Rođen je 15. januar 1932. godine u Bitunji kod Stoca, osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Jugoslavenske književnosti i „srpskohrvatski jezik“, u Sarajevu.
Za vrijeme svog života bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj „Svjetlosti“. Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti „Biserje“ 1972, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca „Hodoljublje“ 1973, zbornik radova „Hasanaginica, 1774-1974“, anegdote Nasrudina-hodže 1984, te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa „Behar“ 1900-1911 nagrađivan za prozno i dramsko stvaralaštvo.
Isaković je ostvario kapitalna djela na dva područja:
- kao antologičar i publicist, Isaković je doprinio ne samo reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca, nego još više marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane riječi. Pisao je i publicirao u zagušljivim vremenima komunističkih pritisaka, pokazavši i osobnu građansku hrabrost, to su vrjednije njegove antologije i studije poput „BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti. “ Stvarnost, Zagreb, 1972 i „O “nacionaliziranju„ Muslimana.
- kao leksikograf, Isaković je značajno doprinio oblikovanju bosanskog jezika. Njegovi rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“, Sarajevo 1993, te „Rječnik bosanskoga jezika“, Sarajevo 1995, prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Uzme li se sve u obzir, neprijeporno je da je Alija Isaković jedan od utemeljitelja, a zasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj moderne jezičke kulture u Bošnjaka, što je osnova nacionalne kulture na svim poljima.
Alija Isaković je umro 14. marta 1997. godine u Sarajevu.