Na današnji dan, prije petnaest godina u Sarajevu je, u 71. godini života preminuo Nedžad Ibrišimović, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika.
Ibrišimović je iza sebe ostavio bogat književni i umjetnički opus, a njegova djela obilježila su bosanskohercegovačku književnost druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Bio je romanopisac, pripovjedač, dramski pisac, likovni umjetnik i urednik, ali prije svega čovjek koji je gotovo cijeli život posvetio pisanju.
Rođen je u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine. Tano je ostao bez oca. S majkom je otišao u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg školovanja u tehničkoj školi u Zenici, 1957. godine dolazi u Sarajevo i upisuje Srednju školu za primijenjene umjetnosti, odsjek kiparstvo.
Upisao je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek filozofija, koji je završio 1977. godine. Radio je kao urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, a jedno vrijeme bio je i nastavnik u Goraždu. Ipak, najveći dio života proveo je kao profesionalni književnik.
“Počeo sam da čitam i da pišem prije nego sam pošao u osnovnu školu, kad sam imao šest godina. Napisao sam prvu pjesmu kad sam imao 12 godina. Prvu priču kad sam imao 13 godina. Zvala se ‘U bostan’ i objavljena je u ‘Plavom vjesniku’. Čitao sam nekada jednu knjigu dnevno. Veoma volim da čitam. Ne volim baš toliko da pišem. Više volim da čitam. Teško je pisati.”, rekao je Ibrišimović u jednom intervjuu za Federalnu televiziju.
Bio je aktivan i u likovnoj umjetnosti. Član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine postao je 1982. godine, a od 1982. do 2000. priredio je deset samostalnih izložbi.
“Vječnik” kao kruna književnog stvaralaštva
Posebno mjesto u Ibrišimovićevom opusu zauzima roman Vječnik, objavljen 2005. godine. Nakon izlaska ovog djela, Društvo pisaca BiH kandidovalo ga je za Nobelovu nagradu za književnost.
Vječnik je ostvario veliki uspjeh kod čitalaca i oborio rekorde izdavačke kuće Svjetlost iz Sarajeva. Vječnik mu je donio tri značajna priznanja – nagradu Bošnjačke zajednice Preporod i godišnju nagradu Udruženja izdavača i knjižara BiH 2005. godine, te nagradu Hasan Kaimija 2006. godine.
Za svoje stvaralaštvo Ibrišimović je dobio brojne nagrade. Za roman Ugursuz dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1969. godine, dok je za televizijsku adaptaciju tog romana 1970. godine dobio prvu nagradu za dramski tekst na Bledskom festivalu. Napisao je i televizijsku dramu Ćilim.
Za roman Karabeg dobio je godišnju nagradu izdavačkog preduzeća Svjetlost 1971. godine, a za Braću i vezire nagradu Veselin Masleša 1989. godine. Za Knjigu Adema Kahrimana dobio je nagradu Društva pisaca BiH 1992. godine, dok je za Izabrana djela I–X nagrađen nagradom Skender Kulenović 2004. godine.
Bogat književni opus
Ibrišimović je iza sebe ostavio i brojna druga djela, među kojima su „Kuća zatvorenih vrata“, Priče, Živo i mrtvo, Zmaj od Bosne, Car si ove hevte, Šamili tubakovi, Nakaza i vila, Kuća bez vrata i druge priče, Dva dana u Al-Akru, Zambaci moje duše…
Njegova djela prevođena su na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski jezik.
U produkciji Dokumentarno-dramskog programa Radija Federacije, 2005.godine realizirane su radio-priče Nedžada Ibrišimovića. Posebnost ovih radiofonskih sadržaja je u tome što ih interpretira Ibrišimović lično.
Ibrišimović je bio pisac koji je o književnosti, vjeri, čovjeku, strahu, Bosni i vlastitom stvaralaštvu govorio osebujno i bez zadrške.
„Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac“, zapisao je jednom prilikom, opisujući koliko je književnost bila neraskidivo povezana s njegovim životom.
Njegovi zapisi svjedoče i o dubokoj vezanosti za Bosnu i Hercegovinu. Tokom agresije pisao je o ratnom Sarajevu, sudbini zemlje i naroda, ali i o vlastitim strahovima i nadanjima. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu izravno se uključio u obranu zemlje. Na Dobrinji je organizirao KZB Preporod koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva.
Bio je predsjednik Društva pisaca BiH 1993–2001. i glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost Život 1995–1998. godine. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran je 2008. godine u Odjeljenje umjetnosti.
Nedžad Ibrišimović preminuo je 15. septembra 2011. godine u Sarajevu. Sahranjen je u haremu Begove džamije.
Danas u Ilijašu postoji jedan Srednjoškolski centar i jedan Đački dom u Zenici koji nose ime po Nedžadu Ibrišimoviću.
Jedna ulica u Bihaću nosi njegovo ime, ali ni jedan sokak u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje je rođen, gdje je stvarao i gdje je umro, nema tablu sa njegovim imenom.
Prvih godina nakon smrti u gradu na Miljacki održano je nekoliko izložbi i književnih večeri, ali to nije preraslo u tradicionalni događaj. Sjete ga se tek Bošnjačka zajednica kulture i sporedično poneko pozorište ili galerija.
Biblioteka Sarajeva je 2017. godine, u saradnji s Legološkim društvom BiH, ustanovila Nagradu “Nedžad Ibrišimović”. Ojavljeno je da će se dodjeljivati svake godine 20. oktobra, ali je već 2019. godine opisana kao bijenalna. Prva nagrada je posthumno dodijeljena Veri Mihić-Jolić, a godine 2019. dobitnik je bio Hasan Fazlić. Od tada nema javno dostupnog traga u arhivi Biblioteke i relevantnim medijskim objavama o novom laureatu.
Ovaj velik književnik, dramatičar, pjesnik, slikar, kipar i patriota danas nema ni bistu u Sarajevu. Istina, prije tačno tri godine Hidajet Porić, vijećnik Općine Centar, podnio je inicijativu za postavljanje biste istaknutog u Alipašinoj ulici. Inicijativa je usvojena. Bista nikada nije postavljena.