Navijači FK Željezničar danas su odali počast i položili cvijeće na spomen-ploču svom prvom i jedinom vođi Dževadu Begiću Đildi. Najveći sarajevski borac kako su ga saborci zvali, poginuo je na današnji dan prije 25 godina od snajperskog hica.

Dževad Begić (Đilda) je bio po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac, suprug i zaljubljenik u fudbal i “Plave” sa Grbavice.  Poslije osnovne škole završava zanat za limara i radi na poslovima obezbjeđenja objekata i ustanova. Sretno živi sa suprugom Hajrudinom sa kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta najmlađa rađa se poslije Dževadove smrti.

Kao što je bio iskreni vođa navijača “Želje”, tako je sa istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu. Sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta “Zelene beretke” u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan, mnogo puta izlazi kao pobjednik iz izuzetno teških i opasnih akcija koje će vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.

Foto: Damir Hajdarbašić, Sarajevski.ba

Od prvog dana agresije do dana pogibije Đilda je bio sve – i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio…

Đildini bližnji pamte da je govorio: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”,  ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš sa Grbavice za koju je živio.

Tog kobnog 11. jula 1992. godine  u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi biva pogođen snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći vlastitu parolu sa samog početka rata – “Ne možete vi Đildi ništa!

Foto: Damir Hajdarbašić, Sarajevski.ba

Đilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovači, na mjestu pogibije Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču.

Posthumno je dobitnik najvećeg armijskog priznanja, značke “Zlatni ljiljan” i takođe posthumno mu je dodijeljen čin natporučnika. Brat Izet je poginuo iste godine, a danas bivša ulica Livanjska nosi ime “Braće Begić”.