Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu. Bio je novinar i vrhunski pisac kratke priče, kolumnista magazina “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”.
Foto: Žurnal.info
O Džamonji se najviše može saznati iz njegovih sjajnih priča koje su, osim u novinama i magazinima, objavljene i u knjigama “Priče iz moje ulice” (Oslobođenje, Sarajevo, 1980), “Zdravstvena knjižica” (Svjetlost, Sarajevo, 1985), “Drugo izdanje” (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987), “Priručnik” (Svjetlost, Sarajevo, 1988), “Oni dani” (1989), “Prljavi veš” (autorovo izdanje, Sarajevo, 1991), “Pisma iz ludnice” (Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001), “Ptica na žici” (Buybook, Sarajevo, 2002; 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003) i “Priče” (Dario Džamonja, Pressing, Sarajevo, 2003)
Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Umro je u 46. godini, 15. oktobra 2001., u rodnom Sarajevu.
U sarajevskoj kafani Šetalište 1. oktobra 2010. godine otkrivena je reljefna bista Dariju Džamonji, rad sarajevske umjetnice Lejle Ćehajić.
Dario Džamonja: Bosanski san
Tekst preuzimamo s portala sarajevo.co.ba
Prošle nedjelje je u ruševinama stare Vojne bolnice pronađen leš muškarca. Policija je zagradila prostor žutim plastičnim trakama, a mi smo kroz izlog Kerimove kafane poluzainteresovano pratili šta se dešava. A, vala, nije se imalo šta pratiti. Poslali smo Doktora da se raspita, a on se vratio s pričom da je riječ o čovjeku od četrdesetak godina i da je umro prirodnom smrću – od pića. Ali sad na stranu koliko se Doktoru može vjerovati kad je maloprije provalio: ‘Ja znam čovjeka – još je živ.’ Pričali smo o dugovječnosti, pa ga je neko upitao: ‘A, koliko mu je godina?’ Doktor se malo zamislio, a onda odgovorio: ‘Mislim da mu je četrdeset i osam.’ Policija se razišla i žute trake su uklonjene, a nečiji san je bio upakovan u crnu plastičnu vreću, a ja sam se, ne znam ni sam zašto, sjetio Nurke.
U doba kada još nije bilo termoakumulacione peći, Nurko je počeo da sanja svoj san. Naime, svi su tada trošili lož-ulje i Nurko je tu vidio svoju šansu. Iz Mirkove automehaničarske radnje je pokupio neku skalameriju i napravio kolica na kuglagerima i naplaćivao svoje usluge prevoza teških kanistera. Kad bi zapao snijeg, sanke su mijenjale kolica.
Osim toga se verao po najstrmijim krovovima i čistio snijeg, ubacivao ćumur u podrume, tucao led ispred radnji u Titovoj i brižljivo čuvao svaki zarađeni dinar. Mi smo tada već počeli kupovati naše prve cigarete na komad, a našao bi se i koji dinar za pivu u Marinkovoj bari ili za biter u Šetalištu, za partiju pokera u Skloništu, Džuboks magazin (karte za kino nismo kupovali, nego smo lijepili kupone, a na utakmice smo ulazili provjerenim metodom: ‘Čiko, mogu li s vama?’), ali Nurko je ostajao izvan tih ‘aktivnosti’.
Onda se jednog dana pojavio na crvenom biciklu. I to ‘trkaćem’. Izazvao je zavist sve raje, ali on je i dalje sanjao svoj san i naplaćivao krug kroz Jezero ulicu za mesinganu petobanku. Petobanka po petobanka i bicikl se pretvorio u Tomos moped, a pranje auta u Mirkovoj garaži za par godina mu je donijelo i prvog fiću. S njim je, ‘na divljaka’, radio kao taksista, a onda kad je postao punoljetan, kupio je ‘tristaća’ i počeo raditi kao pravi taksista.
Imao je nepogrješiv njuh za pijance, pa ih je kupio na relacija od Šadrvana i Zize Desetke. Kako je, valjda, bio jedini taksista koji je radio ‘na kredu’, to mu je donosilo bogate napojnice u sljedećoj vožnji. (Ne trebam ni pominjati da sam i ja bio jedna od njegovih redovnih mušterija.)
U svojim noćnim kruženjima se sjaranio s mnogim ‘kraljicama noći’ u Drini, pa otuda i njegova izreka i moto života: ‘Ljubav su izmislili kokuzi.’
Ipak, da nije baš tako, pokazalo se kad je i on stao na ‘lud kamen’ i oženio Amelu iz Vogošće. Promijenio je rutu, pa smo se slabo viđali narednih godina, a onda mi je jednog dana na pješačkom prelazu kod Alipašine zatrubila bordo lada.
‘Upadaj’, rekao je Nurko.
‘Pa, gdje ću? Tek sam izašao iz kuće…’
‘Ajmo negdje na piće.’
‘Nisam znao da piješ?!’
‘Jebiga, stari, red je malo nadoknaditi sve što sam u životu propustio.’
‘Kako je Amela?’
‘Super. Imam sina, Kenana. Čuo sam od nekog da si se i ti oženio, da si dobio kćerku – moram ti doći na babinje.
‘Ma, nemoj Nurko…’
‘Daj, ne jebi…
’ ‘Znaš kako ćemo? Žena mi ima prikolicu u Baškom Polju, pa da nas odbaciš dole – ja plaćam benzin i možeš ostati s nama?’
‘Dogovoreno, buraz.’
Amela i Kenan su se kupali, a Nurko je sjedio u hladu i s gađenjem cijedio Ožujsko. Već trećeg dana mu je bio ‘pun kufer’, pa se požalio Ameli, a ona ga je provalila: ‘Ne bi tebi bilo dosadno da znaš plivati.’
Otfrknuo je: ‘Znam, ali neću. Da mi je sad sjediti u našoj bašti, pored potoka, ispod šljive, s bokalićem meziti šljive s grane…’
Amela ga je prekinula: ‘Ti si, Nurko, potpuno poludio. Otkud šljive u julu?’
On se obrecnuo: ‘Pa, šta! Najedem se zelenih šljiva, zaboli me stomak, a ja pređem na vlahov.
’ To je bilo naše posljednje prijeratno druženje i viđenje. Život, taj nepredvidivi režiser, nas je 1992. godine ponovo spojio u istoj bolničkoj sobi. Nurki je stopalo bilo razneseno. Nagazio je na minu – i to našu. Pričao mi je:
To je bilo naše posljednje prijeratno druženje i viđenje. Život, taj nepredvidivi režiser, nas je 1992. godine ponovo spojio u istoj bolničkoj sobi. Nurki je stopalo bilo razneseno. Nagazio je na minu – i to našu. Pričao mi je:
‘Kola sam prodao i kupio kalašnjikov. Pobjegao sam iz Vogošće i otišao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da će me rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje ću braniti svoj komšiluk, a oni me zaždili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni čuo… I, eto…’, pokazao je na nogu iz koje su virili fiksatori.
Bio je hladni decembar, a Nurko je bio gorak: ‘Znaš li šta sam dobio? Amela je ove godine dobila pola metra drva – za sve ono što sam imao i o čemu sam sanjao cijelog života.’
Poslije povratka iz Amerike sam ga uzaludno pokušavao pronaći. Ako čita ove redove, molim ga da mi se javi na telefon 220-643, da ga upitam da li još sanja i da li se svi naši, bosanski snovi moraju završiti tragedijom ili smrću?
Izvor: Sarajevo.co.ba