Da li ste čuli priču o psu pasmine akita, po imenu Hachiko? Pas koji je svojom odanošću prema vlasniku ušao u historiju i proglašen je japanskim nacionalnim simbolom odanosti.
Godine 1924. profesor Hidesaburo Ueno s Univerziteta u Tokiju, pronašao je malog, zlatno-smeđeg psa kojeg je udomio. Pas po imenu Hachiko je uz profesora odrastao. Svakog dana s oduševljenjem je pratio i dočekivao profesora s posla na željezničkoj stanici.
Nakon što bi ispratio svog vlasnika, Hachiko se vraćao kući, a poslijepodne ponovo bi dolazio na željezničku stanicu gdje je čekao voz u kojemu će stići njemu najdraža osoba.
I tako svakog dana, svi su navikli na Hachikovu rutinu. Međutim 1925. godine u mjesecu maju, voz je došao, svi putnici su se razišli, ali profesora nije bilo.
Na stanici je ostao samo pas Hachiko, čije se čekanje vlasnika pretvorilo u vječnost. Profesor, Hidesaburo Ueno, je doživio srčani udar i preminuo, ali njegov pas je više od devet godina svaki dan dolazio na željezničku stanicu Shybuya iščekivajući svog profesora.
O ovom psu napisani su mnogobrojne priče i knjige, a snimljena su i dva filma. Prvi je snimljen davne 1987. godine u Japanu, Hachi-ko (Hachiko monogatari) – Priča o Hachiku. Drugi, vrlo uspješan film iz 2009. godine, je američka adaptacija ove dirljive priče pod naslovom Hachi: A dog’s tale – Hachiko: Priča o psu.
Iz dana u dan vjerno, odano, strpljivo i bezuvjetno sjedio je na istom mjestu i čekao. Ubrzo se među svakodnevnim putnicima proširila priča o psu koji uzaludno čeka svoga gospodara koji više nikada neće doći.
Nastavio je tako Hachiko dolaziti na stanicu u 17 sati i čekati – svakoga dana, sve do svoje smrti.
Uginuo je 8. marta, a pronađen je na ulici Shybuya, nekoliko minuta nakon 17 sati.
Hachiko je postao japanski simbol odanosti, prijateljstva i ljubavi psa prema čovjeku, a na inicijativu studenata profesora Hidesaburo Uena ispred željezničke stanice u Sybuyi podignut je kip.
Kip je postavljen upravo na onom mjestu gdje je ovaj pas svakoga dana, godinama strpljivo i vjerno čekao profesora.