Međunarodna zajednica je fenomen koji se svaki put iznova pokušava definisati. Bivši generalni sekretar UN-a Kofi Annan međunarodnu zajednicu vidi kao „univerzalistički koncept koji predstavlja podjeljenu viziju, boljeg svijeta za sve ljude i izrazu toga u međunarodnom pravu, međunarodnim institucijama, nesebičnim humanitarnim akcijama“.
Piše: Armin Emin Alikadić
Po Janevu međunarodna zajednica je „skup država objedinjen skupom principa koji omogućavaju minimum zajedničke politike“.
Postoje mnoge definicije međunarodne zajednice ali niko ne može dati onu tačnu koja će u potpunosti determinirati taj pojam. Od završetka Hladnog rata na međunarodnoj sceni figurira jedna međunarodna zajednica. To su ekonomski i vojno-politički najjače zemlje svijeta okupljene oko SAD-a i Velike Britanije.
Niko ne sumnja u nesebičnost zapada da pomogne zemljama periferije u pokušaju da na određenim područjima stvore bolje uslove za život, gdje će se poštivati sva ljudska prava, ali nažalost mnogi od tih pokušaja demokratizacije su propali.
Disolucijom SSSR-a i Jugoslavije počinje tranzicija bivših socijalističkih republika. Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam traje još uvijek, i ne vidi joj se kraj. Ta tranzicija je znala biti krvava za mnoge zemlje, pogotovo za Zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu. Nedavna dešavanja na Krimu uvjerila su mnoge da pokrštavanje istočne Evrope neoliberalnom demokratijom ne ide baš tako glatko kao što su to zamislile zemlje svjetskog centra. Mišljenja sam da zapad i istok obnavljaju svoje hladne odnose. Ovoj tvrdnji svakako u prilog idu nedavna dešavanja na Krimu i pripajanje Krima Rusiji. Kao da Rusi ne žele tek tako prepustiti svijet SAD-u i saveznicima.
Zaostavština neoliberalnog zapada je bogata. Failed states je izgleda jedini rezultat međunarodnih intervencija. Bosna i Hercegovina, Kosovo, Afganistan, Irak potom države Sjeverne Afrike osvještene demokratijom Tunis, Libija, Egipat, te Sirija (koja još uvijek krvari). Ne mogu reći da Rusi imaju imalo drugačiji pristup kada nameću svoje ideologije (kako god se sada zvale), cijeli Kavkaz je prošao kroz krvave ratove.
Dakle, dva poznata antagonistička bloka obnavljaju svoje ‘hladne’ odnose sa sredine prošlog vijeka, samo što je sada situacija znatno komplikovanija. Na međunarodnoj ploči su se pojavili još neki geopolitički divovi kao što su Brazil, Iran, Indija, Kina, Turska i S. Koreja.
Pokušaj širenja plamena zapaljene sjeverne Afrike na Tursku očigledno da nije uspio jer je turski premijer Redžep Tajip Erdogan na nedavnim lokalnim izborima osvojio deset posto glasova više nego što je to bio slučaj prije četiri godine. Turska je time itekako pokazala da je postala stabilna država i bitan faktor na međunarodnoj sceni.
Rezultati nametanja neoliberalne demokratije su svakako katastrofalni. Zemlje koje uveliko demokratski vegetiraju su u nezahvalnoj poziciji frozen conflicta gdje je potrebna samo manja iskra kako bi ponovo počeli sukobi između suprostavljenih etničkih grupa.
Realpolitika koja dominira međunarodnim odnosima je politika velikih nad malima, gdje se na malima koplja lome. Zapad je nijemo promatrao dejstva ruske vojske po Kavkazu računajuči da se Rusija neće mješati u njihovo širenje demokratije širom svijeta. Vrhovno tijelo Un-a Vijeće sigurnosti funkcionira uglavnom na pravu veta SAD-a i Rusije. Tako da jedino političko tijelo koje bar malo podsjeća na Kantovu svjetsku vladu nema nikakvog pozitivnog efekta.
Mnogi se vjerovatno neće složiti sa mojom tvrdnjom da je 2014. godina, godina obnavljanja hladnog rata. Ovaj put hladni rat će imati jednu drugu dimenziju, zapad (SAD i zemlje oko nje) i ruski blok će se boriti za stasale svjetske sile, tj. za savezništva sa njima, ukoliko ne dođe i do formiranja trećeg bloka (Brazil, Iran, Indija, Kina, Turska, S. Koreja). Koplja su opet slomljena na malima. Mislim da moćnike iz Washingtona i Moskve najmanje interesuje kako žive narodi Balkana, Centralne Azije i sjeverne Afrike. Dvije suprostavljene strane će i dalje raditi na uvečavanju i demonstriranju sopstvene sile. Na kraju ću još dodati da se interes Međunarodne zajednice za koju je BiH vezana Daytonskim sporazumom još dugo neće vratiti, jer sigurno da svijet prelazi u neku novu fazu međunarodnih odnosa.
[divider]
Tekst izražava stavove autora koji ih potpisuje, ne nužno i stavove portala Sarajevski.ba